Berlin: Ostvarenje moga sna
Svaki čovjek na ovom svijetu ima listu svojih želja i snova. Moja lista je može se reći skromna, ali velika. Ako se pitate kako to skromna, a velika?!. E pa tako što nema tu puno stvari, ali su teže ostvarive. Nadam se da razumijete što želim reći. Tako se, jer je sudbina tako htjela mije ostvario prvi cilj s te moje liste, a to je da postanem nogometaš. Nažalost to je i najveća želja s te liste .Ne očajavam zbog toga idem dalje punom snagom. Ima jedna rečenica koju je napisala jedna moja draga prijateljica. Citiram: «Bezumno je odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario…». Potpuno se slažem s tobom Kike, ali ne samo s ovom rečenicom, nego i s cijelim postom. Pročitajte ovaj post odličan je http://kike.studosfera.com/2008/05/13/bezumno-je/#comment-15
Drugi na listi mojih želja bio je braco. I eto ga mali seronja kojeg najviše na svijetu volim došao je na svijet 10 lipnja 1998. Na za mene velik dan početak svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj. Na kojem je legendarna generacija vatrenih osvojila Broncu.
Treća želja na mojoj listi je odlazak uživo na svjetsko nogometno prvenstvo. Tome sam posvetio ovaj post. Ta želja ostvarila mi se 8 godina i 3 dana nakon rođenja moga brata. Za to su zaslužni moj tetak, tata i mama koji su teškom mukom nabavili karte. (Mama u ovom zadnjem dijelu kada je satima stajala u redu da podigne karte) Spominjem to zbog toga jer ona mrzi nogomet. Možete misliti kako joj je bilo čekajući. No karte za 13 6. 2006. svjetsko prvenstvo u Njemačkoj za utakmicu Brazil Hrvatska u Berlinu bile su tu. Samo se čekao polazak. Nažalost euforija i veselje bili su malo narušeni, jer mi je dan prije leta za Berlin 12. 6. 2006. umrla baka za koju sam bio posebni vezan.
13. 6. 2006. rano ujutro tata i ja poletjeli smo za Berlin i barem na taj dan zaboravili tu tužnu činjenicu
Prije odlaska na aerodromu sam sreo Gorana Ivaniševića i Zorana Mamića, i slikao se s njima. Pozdravili smo se s mamom i polako krenuli.
Ja s Goranom Ivaniševićem i Zoranom Mamićem. Ovog desno baš ne podnosim ali kad je Hrvatska u pitanju svi smo jedno.
Mama i ja na aerodromu
Prvi puta sam otkrio zanimljiv način transporta invalida u avion. Pri transportu sam skoro zaspao jer smo se rano digli i još sam bio mamuran.
Transport u avion
U Berlin smo sletjeli oko 9 sati Dugo sam čekao da dođu po mene u avion. Pošto su mi moja kolica bila sa prtljagom. Čekali smo Nijemce da dođu sa zamjenskim kolicima da možemo izaći. No, međutim to se toliko odužilo da smo na kraju sami izašli. Obavili sve formalnosti. Prošetali po aerodromu dok smo našli kolica i polako krenuli prema autobusu.
Tata i ja u avionu. Čekamo izlazak
Oko 10 sati bili smo ispred «Karlovačko kornera». Organiziranog okupljališta za navijače Dosta dugo smo čekali ispred «Kornera» da se otvori.
Ispred “Karlovačko kornera” u Berlinu
Kada se otvorilo malo smo pojeli popili i odmorili se. Unutra se nije smjelo ništa unositi osim navijačkih rekvizita. Neke sam uzeo od doma, a neke dobio na aerodromu. Ugođaj u korneru je bio fantastičan. Hrvatske navijačke pjesme, prikazivale su se utakmice Hrvatske na videozidu. Kasnije i one koje su bile taj dan na programu na prvenstvu. Bilo je svega za pojest i popit. Mogao se i Hrvatski tisak čitati.
Uživam u Coli i kobasicama
Pričam s ekipom
Gledam utakmicu
Simpatičnih navijača bilo je iz svih dijelova Hrvatske. S mnogima sam se slikao, a i sreo sam neke poznanike. Pjevalo se, plesalo navijalo, atmosfera se polako zagrijavala.
Ne može ništa proći bez meni dragih Spličana i našeg Hajduka
Okupirali me i Slavonci
Susjed iz kampa
U 19 i 30 krenuli smo prema berlinskom stadionu. Na putu su nas mimoišli autobusi sa hrvatskom i brazilskom reprezentacijom. Naravno dogodio se urnebes kada je prošao autobus «Vatrenih». Kod stadiona sreli smo i uvijek zanimljive brazilske navijače i njihove prelijepe i zanosne navijačice. Kada smo se kroz gužvu probili do ulaza u stadion imali smo malih problema. Nisam imao invalidsku akreditaciju, ali su me ipak na kraju pustili na invalidsku tribinu.
Brazilci
Kada smo se konačno smjestili na stadionu, još sam obavio WC i bio sam spreman za početak utakmice. Još nisam mogao vjerovati. Djelovalo kao da sanjam i da ću svakog trenutka čuti mamin glas koji me budi iz dubokog lijepog sna i govori: «Robi diš’ se doručak je!!! To se naravno nije dogodilo. Bio sam u Njemačkoj na berlinskom stadionu na svjetskom prvenstvu. Početak utakmice se bližio. Uzbuđenje je raslo.. Ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj za nogometnog fanatika poput mene kada doživi atmosferu gigantskog stadiona ispunjenog do posljednjeg mjesta. 72.000 ljudi na jednom mjestu srčano navija. Suzile su mi oči ježio sam se sav i tresao od sreće i radosti. Prekrasan osjećaj, koji možete doživjeti samo na svjetskom ili europskom nogometnom prvenstvu.
Na tribini
“Vatreni” se polako zagrijavaju
Konačno su igrači izašli. Veličanstven osjećaj tijekom sviranja himni. Nakon toga lopta je krenula s centra. Na tribinama naši navijači su definitivno dobili bitku sa brazilskim .Jedina mala mrlja, ali to je čak i simpatično jer samo Hrvati to mogu. Uz ogromno osiguranje unijeli su baklju i zapalili. je i čak je jedan lik uletio na teren. Nijemcima je također to bilo čini se simpatično jer ga na kraju nisu kaznili.
Igrači izlaze na teren
Ronaldinhov slobodnjak
Napetost na terenu raste
Navijač upao u teren
Naši su se na terenu borili kao lavovi. Izgledalo je to dobro. No, ozlijedio se Niko Kovač i to je mislim jako pogodilo naše. Kada se činilo da će i bez kapetana izdržati do poluvremena 0 0, primili smo i pomalo nesretan gol od najboljeg brazilskog igrača Ricarda Izecson dos Santos Leite Kake. Taj nesretan gol nepotrebno je pao na samom kraju poluvremena, u 44 minuti.1 0 za Brazil ostalo je nažalost do kraja. Naši su imali super prilike za izjednačenje. U jednom smo periodu utakmice bili i bolji i definitivno smo zaslužili barem neodlučeno. .Ali, sreća nam je okrenula leđa. Ne treba biti ljut Hrvatska je tada izgubila časno.
VELIKA ŠTETA!!!
Umoran i tužan zbog poraza
Nakon utakmice uputili smo se autobusom do aerodroma i oko pet ujutro sletjeli smo u Zagreb.
Bilo se lijepo ovoga prisjetiti. Kao što svi znamo jučer je počeo Euro 2008. Hrvatska danas igra svoju prvu utakmicu protiv Austrije u 18 sati. Nadamo se da će Hrvatska nakon dugo vremena odigrati jedno pravo prvenstvo. Ja idem uživo na utakmicu sa Poljskom 16. 06. i o tome čete imati čast čitati na blogu. Nadam se da ću ovaj puta uživo vidjeti pobjedu.
Do sljedećeg posta, zdravi i veseli bili!!!.